Stari drugovi

Priča 1/3

Kafa i đus

Zašto bih ti to ispričala? Ah, iskreno me se jebe za tvoje priče i za one koji ih čitaju. Gomila sranja, ako mene pitaš. Moje uspomene nisu za javnu upotrebu, kao tvoje. Obična sam, povučena vlasnica butika, imam muža koji me voli, djecu, prijatelje... Živim u miru s onim što je bilo, premda se dijela vlastite prošlosti baš i ne želim sjećati do u detalje. Kontaš?

Konobar, jel’može kafa i đus?

Promijenio si se. Osijedio si. Mislim, znam da ni ja nisam Madonna, ali ti si očigledan dokaz da medicina još nije iznašla lijek protiv Hačinson-Gilford sindroma. Jebote, koliko je prošlo od naše posljednje kafe? Pet, šest godina? Sedam? Čovječe! Ko bi rekao da živimo u malom gradu? I da smo nekad bili bliski prijatelji? A jesmo, zar ne? Mislim, bilo je među nama malo i hemije, nije se baš sve svodilo na tjelovježbu? He he he. Čovječe, Elvedin Nezirović. Ko bi rekao, nakon toliko vremena?!

Cigaretu? Oho, prestao si?! Svaka čast. Mada, s pušenjem nikada nisi načisto. Moj muž nije pušio tri godine, a onda je ponovo počeo kada mu je lani umrla majka. Sada se svojski trudi nadoknaditi izgubljeno. U prosjeku puši skoro pola svoje plate. Ja se mogu pohvaliti samo s nekoliko poludnevnih pauza. Mislim, i to se računa na neki način. Šalim se. Iskreno, što više starim, sve manje u tome vidim neki problem. Postoji milion načina da umreš, ali na kraju je jedino važan način na koji si živio, zar ne? Ah, sasvim je moguće da iz tvog jebenog ugla to zvuči kao isprazno ovisničko opravdanje, ali dopusti da ja tako vidim stvari. Uostalom, to što ćeš ti možda dobiti koju godinu više od mene, ne mijenja činjenicu da ćemo za pedeset godina vjerovatno oboje biti mrtvi.

Zašto te zanima toliko ta priča? Mogao si je napisati da me i ne pitaš. Koliko su te tvoje priče popularne, pretpostavljam da nikada ne bih ni saznala da si takvo što uradio. Želiš je zapisati mojim, a ne svojim riječima? He he he. Kakva ćaknuta ideja?! Žalim slučaj, bivši. Već sam ti rekla: ne postavljam svoje uspomene na oglasnu ploču. Ne želim da tamo neki klinja koji si je utuvio u glavu da si ti Bukovski (tako se zvao je l’ da) drka po njima. Zbog starih dobrih vremena? Hm. Sjedimo ovdje već deset minuta i to je najbolje što si mogao da smisliš? Stara dobra vremena! Čovječe! Gdje je nestao onaj cinik koji je na sve imao spreman odgovor i koji je prezirao i najmanji prizvuk patetike u riječima? Ili to možda ćutim neki neugasli plamičak putene čežnje za starom dobrom Selmom? A? Da li se još volimo, ili se bojimo, neuspeha svog, neuspeha svog...? Sjećaš li se te pjesme? Hajde, priznaj da me i sada sanjaš? Barem ponekad? He he he.

Iskreno, ima dana kada se upitam jesmo li mogli završiti drukčije, ali u suštini, ne kajem se što sam te nogirala. Da, ja sam tebe nogirala. Da nisam, ne bih nikada upoznala Gogija. Znaš Gogija, mog muža? Baš sam ga čekala kad si ti naišao. Radi na fakultetu. Predaje hemiju. Družio se jedno vrijeme s onim tvojim kolegom, Alenom J. Aha, Alen. Gogi je najbolje što mi se u životu desilo. Jednostavno me obožava. Od početka se ponaša pokroviteljski prema meni. Znaš, potiče iz dosta imućne porodice. Otac mu je do rata bio doktor na VMA, a majka je, pokoj joj lijepoj duši, radila kao referent u ondašnjem Saveznom izvršnom vijeću na Terazijama. Bila je rodom iz Beograda. Srbijanka. Bogati ljudi. Mislim, nakon svih protuha s kojima sam imala posla, zaslužila sam takvog muža. Više od pola života sam se osjećala poput rešetke na šahtu: dovoljno je da padne kiša i sav otpad na ulici sjati se oko mene. To me je koštalo dosta živaca, znaš.

Konobar, je l’ može druga kafa? Bez uvrede, ali ovu si žestoko zbaležio, prika. Mislim, ne trebam srknuti ni gutljajčić da bih to znala. Pogledaj, uopšte nema kajmaka. Konobarska posla. Znam ja te fore. Napraviš kafu, ali tako da ti je ne otkuca brojčanik na spremniku. Prodaš je i uzmeš marku sa strane. Kafa bude malo bljutava i bez kajmaka, ali u većini slučajeva upali. Ljudi šute, jer ne žele dizati nekakvu veliku frku oko toga. I ja sam to radila. Mislim, koji konobar to ne radi. To je jedan od razloga zašto sam umjesto kafane, odlučila otvoriti butik. Ne možeš danas naći poštenog konobara, jebiga. Uostalom, puno je lakše raditi s mušterijama. Gost u butiku je kultiviraniji, želi, na neki način, promijeniti svoju sliku u očima drugih, dok je jedina slika koju želi promijeniti gost u kafani ona krvna. Naravno, ne kažem da su svi koji dolaze u kafanu alkosi. Ali većina ljudi zapravo tu dođe da skrene koju čašicu, zar ne?

Nego da ti ispričam tu jebenu priču. Naravno da hoću. Zar si stvarno mislio da neću? He he he. Samo sam te htjela malo držati u neizvjesnosti. Zbog starih dobrih vremena, kako si maločas nazvao dvomjesečni užas od naše veze. Znaš, nikada ti to nisam rekla, ali sam najviše uživala u našim svađama. Znam da zvuči malo uvrnuto, ali je istina. Znao si se nekoć tako razljutiti, a mene je to palilo! Dobro, nećemo o tome. Ali prije nego počnem, imam jedan uslov. Da, uslov. Smiri se, ne želim te povaliti, ako si na to pomislio. Pretprila sam dovoljno razočarenja od tebe u tom pogledu, ne treba mi još jedno. Želim da se u priči zovem Selma. Oduvijek sam se htjela tako zvati. Selma H., recimo. Nešto mi to zvuči, znaš. Može?

Priča 2/3

Džin-tonik i sok od breskve

Dakle, imala sam jedva dvadeset tri godine kada sam počela raditi u toj rupi. Zašto? Pa trebala mi je lova. S odslušanom godinom fakulteta i nekoliko nepoloženih ispita na mašinstvu, kafana je bilo jedino mjesto gdje sam je u ono vrijeme mogla zaraditi. Rat je tek stao, stari je bio u Njemačkoj, stara se nakon razvoda uspješno pretvarala da u braku s njim nije imala djece, a ja sam morala od nečega plaćati jebene račune, znaš?

Kafana se zvala Lav, baš kao i čovjek koji ju je držao. Nikada nisam skontala njegovu genetiku. Mislim da mu je otac bio Rus, a majka mostarska Židovka, ili obrnuto. U svakom slučaju, karakter mu je bio neobična simbioza i jednog i drugog: posjedovao je rusku sklonost ka alkoholu i istančan židovski tvrdičluk, što ga je činilo najgorim mogućim poslodavcem.

Ubrzo mu je bilo jasno da je sa mnom napravio odličan posao. Okolne prčvare iz dana u dan postajale su sve praznije, a u njegovoj se sve teže nalazilo slobodno mjesto. Vidiš, u tom, kao i u svakom drugom poslu, postoje određeni standardi. Kafana može da bude lijepo uređena, jeftina i čista, ali sve dok nemaš zgodnu konobaricu, šanse da uspiješ su ti prilično male. A ako je iko bio komad u ono vrijeme, onda sam to bila ja.

Lav je to cijenio, ali samo u teoriji. U praksi, jedva da sam mogla preživljavati od novca kojim me je plaćao. Čak mi je ostao dužan neku lovu. Kreten.

Trebalo je proći svega nekoliko sedmica, pa da shvatim da rad u kafani nije ono što sam mislila da jeste: samo običan posao. To je prije, recimo to tako, jedan proces tokom kojeg na površinu isplivaju sve slabe tačke u tvom karakteru. Mogla bih to reći i na drugi način: kafana izvuče ono najgore što imaš u sebi. Najčešće toga nisi ni svjestan sve do određenog trenutka. Tada obično bude prekasno.

Elem, kako bih sačuvala svoju osobnost, ubrzo sam sastavila listu pravila kojih sam se pokušavala pridržavati. Zvala sam ih, he he he, Pravila za čist obraz. Još uvijek ih znam napamet, mada ne isključujem mogućnost da pogriješim u redoslijedu: a) raditi pošteno, b) ne nositi izazovnu odjeću, c) ne šminkati se, d) ne očijukati ni s kim dok radiš, e) ne uzimati pića kada te časte, f ) ne dopustiti da te prate kući. S vremenom, nakon što sam upoznala jednog tipa, mislim da se zvao Samir, pridodala sam i: g) ne zaljubljivati se. Teta Eli, koja je radila u suprotnoj smjeni, smatrala je da se na ovoj listi mora naći mjesta i za ne-uzimati-napojnice, ali, iskreno, šta ima loše u tome ako vam neko ostavi bakšiš?

Stvari su funkcionirale dobro jedno vrijeme. Stalni gosti su uvidjeli da nisam jedna od onih lokalnih ofajli na kakve su navikli nailaziti na takvim mjestima, pa su me s vremenom počeli cijeniti. Istina, bilo je i onih koji su tu i tamo prelazili granice prihvatljivog ponašanja, ali sam uvijek pronalazila način da izađem na kraj s njima. U kafani je jednostavno tako. Ako želite opstati u toj enklavi muževnosti, onda morate biti igrač. Vrhunski igrač.

Negdje početkom 1996. u Lav je ušao čovjek koji mi se predstavio kao Faik Kupusović. Mogao je imati između trideset pet i četrdeset godina. Jedva primjetan bosanski akcenat, lijepo građen, elegantno odjeven i vrlo, vrlo šarmantan. Jedan od onih za koje odmah skontaš da redovno uplaćuju novac u penzijsko-invalidski fond i imaju životno osiguranje. Takvi jednostavno nisu pripadali u Lav. Tipovi poput Faika Kupusovića nabijaju pazar gazdama mnogo otmjenijih mjesta.

Elem, stao je za šank i naručio džin-tonik i sok od breskve (kakva kombinacija), koje je cijedio skoro cijeli sat vremena. Iskreno, najviše sam mrzila kada bi gosti tako stajali za šankom i uporno pokušavali zapodjenuti razgovor koji bi kao po nekom pravilu završavao pozivom za izlazak. Međutim, s njim je bilo drukčije. Nije se motao kao mačka oko vruće kaše, preturajući aktuelne teme, iznoseći svoje dosadne analize stanja na tržištu ovoga i onoga i slično. Bio je direktan i odmah je pitao ono što ga zanima: ko sam, ko su mi roditelji, jesam li udata, s kim živim, i to. Čovjek je jednostavno znao da govori prave stvari i da se, pri tom, ponaša kao gospodin. Kontaš?

Iskusne konobarice u većini slučajeva tačno procjene mušteriju kojeg prvi puta vide. Naprimjer, lijepo odjeven, uredan i zgodan muškarac, dakle tip poput msje Kupusovića, zna ostaviti dobru napojnicu ako je u društvu osobe koju želi impresionirati, najčešće ljubavnice ili djevojke. Ako je sam, mala fajda od njega. E pa Faik Kupusović je u tom pogledu bio izuzetak. Platio je novčanicom od sto maraka, ljubazno rekavši da kusur od devedeset pet maraka zadržim kao napojnicu. Da, govorim o onim starim dobrim njemačkim markama, naravno.

Bila je to najveća napojnica koju sam ikada dobila. Trebala sam Lavu odraditi devet i po smjena za tu lovu, što je bila skoro pa trećina moje mjesečne plaće. Šta sam u tom trenutku pomislila? Čekaj da vidim... Šta kažeš na: Bože, pošalji mi još ovakvih mušterija?

Ako želiš odmoriti ruku od švrljanja po tom usranom papiru, možemo stati na trenutak. Dobro. Kako hoćeš.

Faik Kupusović je došao ponovo. Sutradan. I skoro u isto vrijeme. Kad sam ga vidjela, bilo mi je malo nezgodno. Kao prvo, nisam očekivala da će se vratiti. Barem ne tako brzo. Kroz glavu mi je progalopirala pomisao da je došao tražiti novac koji mi je prethodni dan ostavio? Ne bi bilo prvi put. Bio je pijan, nije znao, nije vidio, itd. Kao drugo, bila sam u dilemi: kako da se ponašam prema gostu koji mi je ostavio skoro sto maraka bakšiša? Kako da procijenim njegove namjere? Je li u pitanju plutokratsko rasipništvo, trenutak slabosti ili nešto sasvim treće? Postoji li neko uputstvo, neki priručnik za kafanske radnice u kojem je taj dio objašnjen do u tančine?

Čim je ušao, ugodan miris kolonjske vode ispunio je buđav i ustajao kafanski zrak. Stao je za šank, na isto ono mjesto na kojem je stajao i dan ranije. Na podbratku je imao malu posjekotinu od brijanja, koju je prekrio komadićem rizle. Naručio je svoj džin-tonik i sok od breskve i stao ih polako cijediti. Povremeno bi mi uputio elgentan osmijeh, ja bih mu ga uzvratila i to je bilo sve. Na kraju se ponovo dogodilo isto. Platio je stotkom i ostavio mi napojnicu od devedeset pet maraka.

Jedan dio mene, jedan sitni mikron moga ja, nazovimo ga ženskom intuicijom ili kako ti već drago, iznenada se alarmirao, upozoravajući me da se neki kurac tu događa. Međutim, zbog zaglušujuće buke koju je u mojoj glavi dizala pomisao da sam za dva dana zaradila dvije trećine svoje mjesečne plaće, taj glas je bio dalek, slabašan, jedva čujan. Sve više sam vjerovala da je Faik Kupusović neka vrst nebeskog bankara kojeg je gospođa sudbina poslala kako bi mi isplatio odštetu za burno i nesretno djetinjstvo.

Narednog dana dogodila se i druga repriza skeča Plati-stotkom-i-ostavi-devedeset-pet-maraka-bakšiša, s tim da je potonja izvedba imala mali epilog. Evo tog čuvenog monologa, od riječi do riječi, koji je na kraju, plaćajući svoj posljednji račun u kafani Lav, donžuanski zavodljivo izgovorio zagonetni lik Faika Kupusovića:

Selma, bit ću direktan i otvoren. Odrasla si cura i shvatit ćeš šta ti govorim. Vidim da te život baš i ne mazi. Na neki način ti želim pomoći. Imam za tebe jednu ponudu. Poslovnu ponudu. Zapravo je vrlo jednostavno. Kad završiš s radnim vremenom, odvest ćemo se u hotel, poševiti se i ti ćeš otići kući sa sedamsto maraka u džepu, što je pretpostavljam više od dvomjesečne plaće koju ti daje onaj pijani debil tamo u uglu. Šta god da odlučiš, imaj na umu da ponuda važi samo još nekoliko sati, jer sutra odlazim i više me nikada nećeš vidjeti. Želim da razmisliš o tome. To je jako mnogo novca koji može biti tvoj u relativno kratkom vremenu. U redu? Vidimo se večeras. Žuti mercedes, preko puta, na parkingu. Bit ću tamo. I čekati te.

Nećeš vjerovati, ali, kad je završio, bila sam vlažna. Da, naravno, bila sam šokirana, ljuta, ogorčena, uvrijeđena, uplašena, bila sam sve što možeš zamisliti i još mnogo više od toga, ali sam ipak bila jebeno vlažna.

Nedugo nakon što je izašao, sjetila sam se jedne scene iz djetinjstva. Kao djevojčica, često sam prisluškivala razgovore odraslih, pogotovo one koje bi vodila moja tetka, Almira, sa svojim kolegicama. Jedne večeri, iskrala sam se iz svoje sobe, bilo je prilično kasno, a njih tri prilično pijane. Bio je tetkin red da govori na temu Za čim žalim u životu. Žalila je, kako je tada rekla, za samo jednom stvari: odbila je seks s neki crncem u Barseloni prije mnogo godina, na što su njene prijateljice zaključile da je to, fakat, ozbiljan propust koji zaslužuje najgoru moguću osudu: kastriranje.

Izlazeći iz kafane te večeri, odjednom sam vidjela sebe u toj situaciji: sjedim sa svojim kolegicama dvadeset godina poslije i pričam na temu Za čim žalim u životu. Odabirem stvar s vrha liste: žal za neostvarenim seksom s vrhusnkim tipom, koji bi mi pri tom, da sam pristala, platio još sedamsto jebenih maraka, a moje prijateljice se groze i izriču mi najgoru moguću kaznu: život u samostanu.

Bez obzira na ono što se dogodilo poslije, mislim da nikada nisam uistinu donijela tu odluku. Ne, svjesno. Tijelo je jednostavno prešlo ulicu i ušlo u žuti mercedes, bez prethodno izdate dozvole. Ne kažem da sam se tome protivila, ili da to jednim dijelom sebe nisam željela, već da se jednostavno nisam mogla odlučiti. Bila je to jedna od onih pat situacija u kojoj razlozi za i razlozi protiv postoje u istom omjeru. Na kraju je ispalo... tako kako je ispalo. Pravila za čist obraz postala su samo gomila prekršenih zakletvi.

Bilo je kako je i obećao. Otišli smo u hotel i poševili se. Sve je bilo u savršenom redu, osim što se bespotrebno trudio da cijelu stvar okonča na brzinu, smatrajući, valjda, da će me tako poštedjeti dugotrajnijeg poniženja. U jednom momentu sam mu poželjela reći: hej, u redu je, ne žuri, dobro se provodim, uspori malo.

Kad sam krenula, pitao je da li želim da me odveze kući. Rekla sam da nema potrebe i zatražila zarađeni novac. Tada je ustao, izvadio neku kovertu iz sakoa i pružajući mi je, rekao: U koverti je pismo. Otac te selami (da baš tako je rekao: selami) i šalje ti hiljadu maraka. Evo ti sedamsto koje sam ti obećao. Tristo sam ti već ostavio u kafani.

Priča 3/3

Samo čaša obične vode

Kao što rekoh, kafana izvuče ono najgore što imaš u sebi. Ono čega nisi ni svjestan da postoji, sve do momenta dok ne ispliva na površinu. Ne znam kako bih postupila da se ponovo mogu vratiti u tu januarsku noć. Možda bih uradila isto, možda ne bih. Mislim da to nikada neću htjeti da saznam. Uostalom, davno sam prestala razbijati glavu time. Naučila sam lekciju i to je to.

Najviše me je boljelo to što dugo nisam imala hrabrosti pisati ocu. Na neki način bio je sudionik u zločinu, a ja mu to nisam mogla ni reći, ni oprostiti. Boljelo me je i to što je u svojim pismima Faika Kupusovića opisivao kao dobrog i pouzdanog prijatelja, kojemu mirne savjesti može povjeriti jedan tako odgovoran posao kakav je kurirski. Da, znam šta misliš. Moj otac ima nevjerovatan talenat za pogrešno procjenjivanje ljudi: najprije majka, pa onda taj Faik. Bilo ih je još, ali to je već tema za memoare. Elem, kad su proradili telefoni i kad smo se nakon nekoliko godina prvi puta čuli, usred razgovora sam briznula u plač i gotovo mu ispričala šta se dogodilo. Na kraju sam se ipak suzdržala. Mislim da bi ga to u potpunosti uništilo.

Konobar, može čaša vode? Da, samo čaša običnevode?

Usta su mi se osušila od brbljanja. Odavno nisam ovoliko pričala. Siguran si da nećeš zapaliti jednu sa mnom? Za jebena stara dobra vremena? U redu. Usput, drago mi je da sam te vidjela. Dobro, nisu mi se baš bradavice ukrutile od svekolike sreće, ali lijepo te je bilo ponovo sresti, za promjenu. He he he... Slušaš li još Partibrejkerse? Još? Onda se dobro držiš. Ja sve više mekšam. Ali, to je problem sa životom u srednjim godinama, zar ne? Nekako je mekši. Kao kad s tvrdog Marlbora pređeš na Marlboro light. Koliko god da vučeš, ne dobijaš željeni okus. Ne, ja ću platiti. Insistiram.

Konobar, izvoli. Zadrži kusur, prika.

Zašto me gledaš kao da sam uradila nešto loše? He he he.

Ah, evo i Gogija. Idem. Naleti u butik. Starim drugovima dajem poseban popust. I ne zaboravi da staviš Selma H. Može? Selma H.