„Žao
mi je, Marija“, rekao je Svizac, lomeći prste.
„Pljunuo si na deset godina našeg
zajedničkog života i to je sve što imaš da kažeš? Žao mi je?“
Marija je sjedila na sofi, s nogama
podvijenim poda se, u haljini boje uvele ruže. Svjetlost lustera osvjetljavala
joj je lice i Svizac je primijetio koliko se postarala za posljednjih nekoliko
sedmica.
„Isuse! Nikada ne bih ni pomislila da
si se sve ove godine palio na moju najbolju prijateljicu!“
Bilo mu je mučno slušati Marijino
klevetanje, ali nije imao izbora.
„Jeste li skinuli svu odjeću dok ste se
tucali? Pouzdano znam da Ines katkad voli pola-pola, baš kao i ti.“
„Prestani!“, najzad se usprotivio.
„Pričaš gluposti.“
„Zašto si uopće došao?“ upitala je i
potom posegnula za čašom konjaka na stolu. Dok ju je prinosila ustima,
primijetio je da više ne nosi vjenčani prsten.
„Da vas vidim. Tebe i djecu. I da uzmem
neke stvari.“
„Ah, znam te dobro, Ogiste?“ Marijin
podrugljivi smiješak otkrio je niz sitnih bora oko njenih očiju. „Kladim se da
se iza svega krije nešto treće. Možda si došao da se ogrebeš o jednu porciju
utjehe, a? U jednoj stvari si poput djeteta – strah te je spavati u praznom
krevetu. No, u mome više nemaš mjesta. Nadam se da si toga svjestan.“
Svizac je sjedio u fotelji, s laktovima
oslonjenim na koljena. Osjećao je kako mu krv kola u ušima.
„Ne“, rekao je. „Nisam došao da te
molim za oprost, ako si na to mislila.“
„Bolje za tebe“, rekla je i okrenula
svoje blijedo, podbuhlo lice prema njemu. U očima joj se odražavao duboki
očaj.
"Jesi li riješila problem s
vodokotlićem?", upitao je, nakon izvjesnog vremena, prekidajući napetu
tišinu. Njegova pribranost je bila protkana strahom, koji je svim silama
nastojao sakriti.
Umjesto odgovora, Marija je rukom
poduhvatila sljepoočnice. Dugi, nelakirani nokti bili su joj neuredni, a koža
ispod njih crvena i zaguljena. Sva je djelovala izlizano i zapušteno.
"Želiš li da pogledam?",
upitao je ponovo.
"Od tebe ne želim više ni toliko.
Uostalom, vodoinstalater dolazi ujutro", odgovorila je i ispila preostali
konjak iz čaše. Potom je otišla do kuhinje i natočila novi.
Svizac je iskoristio tih nekoliko
trenutaka da baci pogled oko sebe. Uzlaud je pokušavao pronaći bilo šta što bi
ukazivalo na to da je među ovim zidovima proživio neke od najljepših trenutaka
u svom životu. Pogled mu je zastao na komodi: na mjestu gdje je nekad stajala
slika s njihovog vjenčanja sada je bila fotografija Marijinih oca i djeda.
Poznavao je tu fotografiju: godinama je stajala u susjednoj sobi, na njenom
radnom stolu. Posmatrao je dvojicu muškaraca s ribarskim mlatovima u rukama i
trofejnim osmjesima uklesanim u njihova tvrda, dalmatinska lica. Imali su iste
izbačene oči i brkove kao u foke. Ispred njihovih nogu bjelasao se trup
džinovske zrakoperke, a u pozadini se plavilo more i ljeskala barka privezana
za drveni jaram na obali. Nikada ih nije upoznao: umrli su iznenada, jedan za
drugim, još dok je Marija bila djevojčica. Jedanput je posjetio njihove grobove
u mjestu Vela Rava na Ravskom ostrvu, u Jadranskom moru, otkuda je Marija vukla
korijene. Mnogi su njeni rođaci i danas živjeli tamo, nespremni da se, zbog
zemlje u kojoj počivaju kosti njihovih predaka, odreknu svojih skromnih života
na malim farmama za uzgoj maslina i preradu grožđa. Svizac je uvijek osjećao
neku vrstu ljubomore zbog toga: grobovi Sviščevih bili su rasuti po cijelom
Balkanu tako da nije bilo mjesta kojemu bi mogao potpuno i bezrezervno
pripadati.
„Ne bi trebalo da toliko piješ,
Marija“, primijetio je.
„Poštedi me svojih savjeta, Svizac.
Sjebali su mi život.“
Njeno glomazno tijelo spustilo se na
sofu i on je čuo kako su pod njegovim teretom kvrcnuli raštelovani federi.
Nastao je tajac i čulo se kada je elektromotor u frižideru počeo da zuji.
Negdje unutra zazveckale su staklene boce. Svizac ju je posmatrao kako prinosi
čašu ustima, bezuspješno pokušavajući uhvatiti njen pogled. Onda je ustao i
otišao da se pozdravi s djecom. Dok je otvarao vrata dječije sobe, čuo ju je
kako plače, ali nije imao snage da se vrati i utješi je.
Soba je mirisala na omekšivač.
Djevojčice su već bile zaspale, pa je sjeo na rub kreveta i neko vrijeme
osluškivao njihovo ravnomjerno disanje. U mraku je razaznavao crte Amrinog
lica, njena lijepa, otvorena usta i prćast, sviščevski nosić. Ipak, Sara je
bila više na njega, bar tako su govorili. Dok je još bila beba, sjedao bi je u
kolica i onda ih ponosno gurao kroz grad. Sretao bi prijatelje koji bi,
gledajući čas u njega čas u njegovu kćer, govorili: „Ista ti“.
Prešao
je kažiprstom po Sarinom obrazu i osjetio kako ga preplavljuje talas iskrene
nježnosti. Ta dva mala bića bila su sve što je imao. Nije ih htio izgubiti.
Morao je pronaći način kako da i dalje ostane prisutan u njihovim životima.
Potajno se nadao da će mu Marija u tome pomoći.
Kada
se vratio u dnevnu sobu, Marija je stajala pored prozora njišući bokovima. Iz
zvučnika je dopirao raspukli tenor Raya Charlesa: If your sweetheart sends a letter of goodbye, It's no secret, you'll
feel better if you cry...
Jedna slika je iznenada isplivala iz
njegovog sjećanja: doručkovali su u maloj, iznajmljenoj garsonjeri na
Alipašinom Polju, u Sarajevu. Bilo je to negdje u proljeće 2000., na drugoj
godini fakulteta, kada su počeli živjeti skupa. Toplo jutarnje sunce prodiralo
je kroz masne fleke na prozorima. Mazala mu je tanke šnite maslacem, ljuštila
ljusku s kuhanih jaja i nalijevala kafu, dok je on čitao iz skripte. Tada su se
iz susjednog stana, u kojem je živio Jan, saksofonist porijeklom iz Ostrave,
začuli uvodni tonovi My Baby Just Care
For Me i Marija je, nadahnuta melodijom, ustala i počela plesati. Uživao je
posmatrajući je kako izvodi erotizirane kretnje koje su rasplamsavale njegovu
seksualnu želju.
Koliko se samo puta upitao gdje li je
nestala ona dobra stara Marija? Marija koja je lakirala nokte kričavim bojama,
nosila napadnu odjeću i stalno se smijala; Marija koja je pušila travu, hodala
gola po stanu i koja bi mu usred književne večeri znala šapnuti na uho: „Jebeš
ovo! Idemo se negdje naliti i dobro kresnuti!“
„Djeca spavaju“, rekao je. „Nisam imao
volje da sada prekopavam po ormaru. Ionako se radi o sitnicama. Neke stare
odrpane majice i jedan kačket, ništa važno.“
Njegov glas ju je prenuo iz misli.
Okrenula se, pokazujući mu svoje upale obraze koji su odražavali odbojnu
melanholičnost. Nije više plakala, ali su tragovi suza u njenim očima još bili
svježi.
...When
you wakened from a bad dream, don't you sometimes think it's real...
„Znaš šta je najtužnije u svemu
ovome?“, rekla je sasvim mirno i ponovo mu okrenula leđa. „Slomio si mi srce,
uništio život, ali, iskreno, ja se nikada ne bih mogla vezati za muškarca za
kojeg bih znala da me neće povrijediti. Uvijek sam se pomalo palila na gadove
poput tebe, Svizac.“
Svizac je šutio, razmišljajući nije li
pravo vrijeme da ode.
...Well,
it's only false emotion that you feel...
„Znala sam od prvoga dana da živjeti s
tobom znači izazivati nesreću.“
...If
your heartaches, seems to hang around, too long...
„Ali, šta mogu?! Za mene je ljubav
oduvijek imala smisla samo ako je prožeta stalnim strahom od razočaranja.“
„Bilo bi najbolje da krenem“, najzad je
rekao. „Sutra ću doći po stvari.“
„Vraćam se u Ravu“, rekla je, baš kada
je kanio izaći iz prostorije. „Ne mogu ostati u Mostaru. Jedno vrijeme ću
provesti kod rođaka dok se ne snađem.“
Svizac se okrenuo i neugodno iznenađen
rekao:
„Šta će biti s djecom? Kako ću ih
viđati?“
Ponovo se okrenula, ovaj put cijelim
tijelom.
„Zašto, zaboga, misliš da bih i o tome
trebala voditi računa?! Isuse Bože!“
„Ali, ovdje imaš život. Šta ćeš uopće
tamo raditi?“
„Želim otići iz ovog usranog,
podijeljenog grada. Treba mi promjena. Treba mi mjesto za novi početak.“
...So let your hair down now, and baby
go on and cry...
Svizac je dovoljno dobro poznavao svoju
još uvijek zakonitu suprugu da ne bi znao kako bi svako daljnje protivljenje
samo dodatno učvrstilo njenu odluku da ode.
„U redu, ako si tako odlučila. Ja ti
neću praviti smetnju“, rekao je i krenuo napolje.
Zaustavio se na vratima. Dugo je držao
kvaku u ruci, a potom se vratio u dnevni boravak. Nije se mogao othrvati porivu
da ju iskreno zamoli da se ne vraća na Ravu. Bez obzira šta mislila o njemu, ne
može mu tek tako oteti djecu. To bi ga ubilo.
Kada je htio da joj to i kaže, iz grla
mu je izašlo samo: „Marija, ja...“
„Proklet bio! Idi već jednom!“,
vrisnula je i zavitlala čašu prema njemu. Na svu sreću, na vrijeme se pomakao i
čaša je uz veliki prasak tresnula o zid.
Ta kretnja kao da je oslobodila svu
negativnu energiju koja je cijelo vrijeme bila zatočena u njenom tijelu. Počela
je prevrtati i razbijati stvari, a on je sve to gledao, dvojeći da li da je
pokuša urazumiti ili da je pusti da se isprazni. Na kraju, kada više nije
ostalo ništa za razbiti, zviznula mu je šamar, a nakon što se nije ni pomakao s
mjesta, zviznula mu je još jedan. Jedva ju je umirio. Sjeli su na sofu i ona
je, plačući, naslonila glavu na njegova prsa.
Ostao je s njom sve dok nije zaspala.
Potom je pospremio nered i popeo se do dječije sobe kako bi se uvjerio da je sa
Sarom i Amrom sve u redu. Kada je krenuo prema vratima, zidni sat otkucavao je
dva sata poslije ponoći. Bio je toliko umoran da se jedva dovukao do auta. Sjeo
je za volan i počeo plakati.
